Kad je bio juli, Bazdulj-Hubijar, Nura

Nagrađeni epistolarni roman o Srebrenici “Kad je bio juli“ Nure Bazdulj-Hubijar, priča je o dječaku Mirzi koji piše pisma mrtvome ocu o događajima iz 1995. u najnezaštićenijoj “zaštićenoj zoni“ suvremenoga svijeta.

Pisma ocu, međutim, lako čitamo i kao bolno precizno pismo upućeno Svijetu, koje uvećava dojam o ljudskoj povijesti kao povijesti klanja. Ispod rutinski beživotne i odveć hladne statistike genocida, autorica kreira svijet udaljen od nas, ali nimalo nam stran, izazivajući u nama emocije koje nas tiho ometaju kada se raspričaju Mirzina usta - iskrena, djetinja, nevina i valjda zato obavezujuća. Svijet u kojemu živima valja živjeti s mrtvima, u kojemu je ono što je ostalo od života tek miris zgužvane odjeće pobijenih, pokidana lutka, uveli jorgovan ili jednostavno, puko sjećanje na njega. Upravo čudesna je u ovome, rekli bismo, metafizičkom romanu sveprisutnost mrtvih, ali i snaga humanosti koja nadilazi poznate nam stereotipe o mržnji i oprostu, i kojoj je lako vjerovati.

Originalnim jezikom, svojevrsnim križancem istočnobosanskoga idioma i pripovjedačeva privatnog govora, ispisana je iznimna i dirljiva priča, lišena odioznosti i mitomanije. Bez ikakva referentnog okvira, kratki roman “Kad je bio juli“ samosvojan je u izrazu, emancipiran od usporedbi, samostalan i inventivan glas Literature kao odgovor na demone vremena i svijeta koje svjedoči. Primjer onoga najboljega u njoj - kada je ona stvarniji entitet od života, kada nepotkupljivo razotkriva zastrašujuće istine o svijetu i vremenu, kada se čita kao nesvakidašnja sugestija.