Prije kraja, Sabato, Ernesto

Uz Borgesa i Cortazara najveći argentinski pisac predstavlja nam se svojom memoarskom prozom Ernesto Sabato - autor “Tunela“, ponajboljega argentinskoga romana prošloga stoljeća – predstavlja nam se memoarskom prozom u kojoj ispisuje svoje, rekli bismo, “zaključne rečenice“, knjigom nedvosmislena naslova. Riječ je o svojevrsnom duhovnom, emocionalnom, intelektualnom, etičkom, a prije svega - literarnom testamentu svijetu. Na razmeđi očaja i nade, Sabato nam u toj “oporuci“ otkriva svoj izniman temperament, nesalomljivu upornost, svoju patnju i borbu protiv nepravdi, suosjećanje s najugroženijima, potpunu predanost umjetnosti i neograničenu vjeru u mlade. Pišući o vlastitom nepovjerenju u znanost i njezinom napuštanju, o “dvojbama s Bogom“, kloniranju i radioaktivnosti, otpadnicima od društva, konzumizmu kao supstituciji raju, Sabato na podlozi egzistencijal-filozofije neumorno zagovara čovjeka u defektnim i posve beznadežnim socijalnim odnosima suvremenoga svijeta. Sjećanje u njega zadobiva status svjedočenja, datog nam u ostavštinu kao duhovni trag vremena. Kritika ne pretjeruje kada tvrdi da Sabato, poput Kafke kraja stoljeća, promatra svijet sa zbunjenošću suvremena čovjeka bačena u njegove grube i zamršene mreže. Njegove riječi u ovoj testamentarnoj “ispovijesti“ zvuče poput molbe i imaju težinu koju daje kraj života, jer samo oni koji će znati živjeti za utopiju, višekratno nam poručuje autor, bit će spremni za završnu borbu, za čovječnost koju smo izgubili.