Pristojne ptice, Rudan, Evelina

Nećemo pretjerati ako ustvrdimo da se Evelina Rudan ovom svojom knjigom nudi kao najuzoritija autopoetička proteza jednosmjernoj ulici našeg poetskog kritičkog mimetizma. Istina, ona tematizira sebe, ona prepisuje iz stvarnosti koja joj posuđuje odraz, ali pritom emitira posve neposredovani energizam i sliku, ne vođeći previše računa o narudžbi zrcala, o tome iz čega je sve “posudila“ ono što je bilo fitiljem za autentičan, nemanipulirani govor koji se naglo sjeća svega – i sebe nekoć i sebe sada, i stabla, i bršljena, i ptice. Koji, uostalom, nalazi uporište u sebi, u nekolicini prijatelja i tzv. običnom životu. Najbolje dosege autoričine poetske idologije čitamo u tzv. obiteljskim pjesmama koje svojom tišinom i suptilnošću smanjuju razdaljine između privatnoga i javnoga (“lirskoga“) ja. Pritom, dakako, ne treba zapostaviti i stihovne aplikacije u kojima se sa zamjetnom učenošću i, držim, neosporno velikim darom, naslanja na sad već neke “evergreene“ novijega hrvatskoga pjesništva (pjesme znakovitih naslova: Večeras bih mogla napisati najradosnije stihove, Kad su majstori ugasili svijeću...). Riječ je, dakako, o autoričinom naklonu, ne i uklonu, i visokoosviještenim metapoetskim mjestima, koja su, mijenjajući svoje morfološke pozicije, prevrednovanjem dakle, situirani u drukčiji i drugotniji kontekst, postajući i time nova vrijednost. Poezija Eveline Rudan u “Pristojnim pticama” više je od obećanja naše bolje pjesničke budućnosti.