Živi stroj, Kordić, Ivan

Metafizicirajući nad nepojamno lošom stvarnošću, oduhovljujući svakodnevno i ne utječući se decibelima i bijesu epohe, Ivan Kordić u svojoj poeziji nagovara nas na tihe korake u razaznavanju biti svijeta, mala pomicanja, takt i ritam neuhvatljivih formi života. Pritom, dakako, svjedočeći o vlastitoj empirijskoj i umjetničkoj okomici. Oko njega je pustoš svijeta i pripadna mu života, ali i mogućnost spašavanja integriteta Smisla i Pjevanja. Ništa ni u što, a sve u svemu logika je autorova lirskog projekta.

U stanju mira i nepomičnosti, u dosluhu promatranog i promatrača, autor nam isporučuje značenja fabulirajući o dnevnosti ili naprosto semantizirajući ideološke razvaline postratnog vremena. Elegantan i, rekli bismo, mekan kada pjeva o “davnini“, o prijašnjim vremenima, on je opor i mjestimice gorko-duhovit pri lirskim registracijama svoje neposredne sadašnjosti. I ne ulazeći u egzistencijal-zabrinutost njegova umnogome novosagrađena subjekta, kada je o prethodnim autorovim pjesničkim knjigama riječ, “Živi stroj“ je, u ponajboljim svojim dionicama, drukčija i drugotnija knjiga: knjiga otmjenih i “gospodstvenih“ uvida o svijetu i životu, rasterećena samopropitivačkih oblandi poetskog uma, knjiga složena od nejednoznačnih emocijskih naplavina, svjesna dopadljivih viškova govorenja a škrta u iskazima kad je to potrebno. Riječju, ni po čemu zakinuta za osobnost.

Velik u usredotočenosti na sliku i detalj, na vanjsko i unutarnje istodobno, Kordić se “Živim strojem“ bosanskohercegovačkom i hrvatskom pjesništvu nameće, a da za to, čini se, i ne mari.