Đir po Korzu, Cvijanović, Mišo

Mišo Cvijanović, riječki novinar i karikaturist, već desetljeće ispisuje svoje sentimentalne razglednice Rijeke u kolumni “Đir po Korzu“ koju objavljuje u Novom listu. Ti djelići sjećanja literarni su događaj prvog reda iz jednog jedinog razloga: Cvijanoviću polazi za perom posve “izprivatizirati“ prošlost jednoga grada i odmjeriti je s vlastitom. Nju je stoga moguće čitati i kao paralelnu i bitno živopisniju povijest Rijeke negoli je to slučaj s gomilom tekstova objavljenih na tu temu. Sjećajući se mnogo i često, inzistirajući na dojmovima i atmosferi, na pričama iz vlastitog djetinjstva i odrastanja, na riječkim i crikveničkim godinama nevinosti, autor posvaja poziciju “malomišćanskog kroničara“ koji će ljudima i događajima iz pedesetih, šezdesetih i nekih godina vratiti vrijeme, a suvremenicima prekratiti distancu prema tom dobu.

Cvijanović je arheolog malih primorskih mjesta i rekli bismo, “profesionalni nostalgičar“ koji naprosto dugo pamti sportske anegdote, pomni čitač kulturnih, gospodarskih i političkih prilika, ali i lucidan portretist “malih“ ljudi, reporter koji čuva od zaborava “tihe“ topose duha grada bez kojih ne bismo znali čega se valja sjećati. I možda najvažnije pritom – čemu sjećanje, ako ne znamo što ćemo s njime. U njegovim ponajboljim kolumnama uočljiva je supstanca jednog grada kojoj ne treba bajkovitosti ili izmišljaja da bi je čitatelj poželio dokučiti, a čiji su obrisi, nažalost, sve bljeđi u vremenu. Supstanca, kojoj na radovima ikone riječke fotografije Petra Ćuće Grabovca ne manjka integriteta i kojoj nije potrebno dopisivati značenja. Kojoj se, uostalom, i legendarni Che, jednog rujna daleke 1959. godine, pri šetnji Korzom, čini prirodnom činjenicom.